“Naša normalnost nije toliko drugačija od normalnosti drugih”, naglašava Mirna Brođanac (iz Poetske skupina Povezija). Brođanac dodaje da je ključno jasno razlikovati suosjećanje od sažaljenja. Kao autorica dočarala je to slikovnicom “Lanina škola”, koja prikazuje doživljaj prvog dana škole djevojčice koja se kreće pomoću invalidskih kolica.
Takav pogled je pomalo idealistički, a tome je Vojin Perić (iz Kazališta slijepih i slabovidnih Novi Život) oštro suprotstavio tezu: “Inkluzija je tek iluzija!”. Perić je naveo primjere nesamostalnosti odraslih osoba s oštećenjem vida u svakodnevnom životu. Dodaje da je inkluzija stupnjeviti proces u kojem kao društvo trebamo napredovati polako. “Ne uključujte osobe s invaliditetom s dozom sažaljenja nego s pristupom ravnopravnosti!”, zaključio je Perić.
Tribina je organizirana u sklopu projekta “Slavic Soundwalking“, čiji je cilj promicanje kulturne i jezične raznolikosti, inkluzivnosti te olakšavanje pristupa književnom sadržaju pomoću digitalne tehnologije. Osim u Hrvatskoj, projekt se provodi u Srbiji i Sloveniji. Matijaž Juhart (iz Saveza društava gluhih i nagluhih Slovenije) na tribini je rekao da je nemoguće sadržaj učiniti dostupnim za sve. Naime, svakoj osobi odgovara drugačija vrsta prilagodbe. Zato inkluzija košta, napomenula je Vera Jovanović (iz Asocijacije tumača srpskog znakovnog jezika). “Važno je da radimo zajedno i da pitamo osoba s invaliditetom što trebaju i žele.”, zaključila je Jovanović.
Taj zajednički rad trenutno se ne događa, zbog čega inkluzija nije potpuna, već postoji “visoka intelektualna inkluzija, ali ne i emocionalna i socijalna”, objašnjava Juhart. Primjerice, osobe s oštećenjem sluha čitanjem sa usana ne dobivaju potpunu informaciju, zbog čega im se teško uključivati u razgovore “čujućih” osoba. Unatoč tome, studentica Kiara Vrljić (iz Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih) kaže da tijekom online studiranja (za vrijeme pandemije koronavirusa) nije imala problema doći do informacija potrebnih za usmeno polaganje ispita. Ipak, značajno teže bilo joj je uključiti se u druženja studenata, pa je na događaje išla sa nekim od prijatelja /ica koji su također gluhe osobe. Ovaj primjer potvrđuje da je “inkluzija dvosmjerna, u nju moraju biti uključeni svi, a ona počinje u svijesti ljudi”, kako je rekla Mirna Brođanac.
“To nema veze s invaliditetom u biti. Mi trebamo osvijestiti neki minimum razumijevanja različitosti, a to je shvatiti da smo po karakteru svi različiti, bez obzira na invaliditet ili ne-invaliditet. Nije krivo ako vam je neka osoba s invaliditetom super, a druga osoba s invaliditetom vas iritira i ne paše vam. To nema veze s invaliditetom nego s karakterom i tako bismo trebali gledati na stvari – tako bi trebalo biti.”, istaknuo je Denis Marijon (iz Saveza SUMSI). Sudionici tribine “Inkluzija u kulturi” slažu se da je potrebno biti kritičan prema umjetnosti koju stvaraju osobe s invaliditetom te njihova djela procjenjivati prema umjetničkoj vrijednosti.
Za prilagodbu kulturnih sadržaja nužno definirati standarde i pokazati principijelnost, kako bi osobama s invaliditetom kultura bila dostupna onda kada je one žele konzumirati, a ne tek nekoliko puta godišnje. Tribinu je moderirala Ivana Rašan